Po staza 2017

Po staza naših starih 2017.

Povijesno, kulturno, znanstveno-istraživačko, etnološko, memorijalno i mogao bih još nabrajati i druge epitete za naše putovanje, a ne bih ni tako mogao obuhvatiti baš sve aspekte cijelog događaja, dogoditi će se ovoga ljeta od 07. do 16. srpnja ili julija, kako se kod nas veli. U tih deset dan bit će komprimirano znanje, informacije, spominki , doživljalji, skupni programi, emisije, svjedočenja, druženja, snimanja, u svakom slučaju ča zgusnutoga, koncentriranoga, a zvana toga puno podsvijesnih radnji, ke će se začet odmotavati stoper po tjedni i mjeseci, kada će se polako počet nanovič sastavljati kockice, aš u neku ruku, kod i do sada dobar dio faktorov u ruka je onoga, ki nas prati i blagoslivlja po putevi naših starih. Zvana Njega, dobri duh naših starih je nazočan na svakom koraku i to je svakim putem sve više vidljivo. Ta momenat daje ovom eksperimentu jednu dozu mističnosti, tajanstvenosti, nešto ča se ne more baš tako lako artikulirati, ali je prisutno, „čuješ” ga i ponekad te autoritativno pelja.
Kad ovo pišem nesvjesno mi na misli dojde riječ djed. Najviše o njemu naučio sam iz tekstov, nažalost, već pokojnog Nikole Crnkovića. Ta figura u svojoj realnosti i mističnosti bila je ona stožerna točka, ka je garantirala stalnost i opstojnost jednog društva, značio alfu i omegu moralnih kriterijov i vsenek čvrstu točku, po kojoj se je svaki mogao orijentirati. Nekamo zabit, djed je na mađarskom déd. Znači ista riječ. Kada Mađar veli déd-elget, to bi na hrvatskom značilo nježno miluje, drži u krilu i čuva, kako npr. bake znaju čuvati nukiće i u njima vidjeti nastavak svoj u budućnosti.
Krenut ćemo simbolično iz Bakra. Naši predci nisu došli s mora, ali jesu iz iste prapostojbine iz koje su grubo uzevši naši krenuli na sjever, a drugi opet k moru, na jug. Zato je more simbol, koji će nam se vratiti i drugi dan u temi Argonauti u Rijeki. O moru sam puno naučio od Igora Šipića, s obzirom da se, gledajuć naš i moj svijet prve orijentacije, a to je Karpatsko-jadranski prostor, jednostavno nudi pokret s mora. Bakar je puni pogodak iz više razloga. Prije svega, na nekadašnji zrinsko-frankopanskim posjedi, ki su bili tako veliki da i danas tribamo dane da ih prelazimo, aš su sezali duboko u današnju Mađarsku, putovat ćemo se prvih nekoliko dana. Stoga se frankopanski grad Bakar lijepo uklapa u našu priču, poglavito kao pomorski centar, kao važna luka u kojoj se susreću kontinent i mora, ta dva svijeta, ka se tribaju uvijek lijepo harmonično dopunjavati, ako želimo imati sklad lokalnog i globalnog življenja. Nažalost, svjedočimo povijesti u kojoj je toga bilo malo i rijetko, barem kod nas. Bakar na svom teritoriju ima dio nacionalnog parka Risnjak, a na putu nas još čekaju nacionalni parkovi i parkovi prirode.
Ime Bakra također krije zanimljivosti, koje još nismo mogli do kraja riješiti. Po nekim legendama naselili su ga Židovi iz Jeruzalema bježeći pred carem Titom u 1. st. U davnini nosio je i ime Volcera a potom u 13. st. spominju se imena Bukar i Bkri te talijanski naziv Buccari. U mađarskom jeziku Vel-Kier u drugom čitanju je Velki-eR (R je uvijek krug, kružni proces i najviše puta se odnosi na kruženje vode). Za Buccari i Bakar mađarski naziv je Szádrév. Iz toga izvodimo Rév (Vir), što je prijelaz na drugu stranu (u svakakvom smislu), a szád bi bila usta. Znači prijelaz, pristanište u obliku usta. U knjigama piše da je Vel-Kier kamena obala na starom jeziku. Tu ćemo se još malo poigrati sa značenjima. U svakom slučaju interesantno.
Bakarska straža je već bila u Koljnofu u sklopu humanitarne akcije Svi za Zrinka, a vidimo ih na manifestacija diljem Hrvatske.
Drugi dan ćemo imati u Rijeci jednu predstavu i to s jednom malom barkom, koju ćemo nositi sa konopima na ramenu, kako su to radili i Argonauti. Priču Argonauta smo uzeli zbog više razloga. Tipičan je to primjer, koliko rješenja nudi znanost, predaja i legende. Mi ćemo ispričati svoju, odnosno našu priču. Naš prijatelj Igor Šipić pozabavio se ozbiljno s tom problematikom pomoću metode, koju je originalno razvio u polju geometrije prostora, a sve u kontekstu njegova izvornog otkrića Plejadske matrice ili geometrije klastera Plejada i našao interesantne poveznice. Jason i zlatno runo, pa Medeja, pričaju u prenesenom smislu o realnim stvarima zavijenim u legende. Jedan od izvornih pronalazaka u tom smislu je i tzv. Argonautska kružnica koja svoje središte nalazi na egipatskoj obali zapadnije od Salluma, a nevjerojatno precizno povezuje grad Poti, Jasonov Phaesis, te Trsat odnosno Rijeku. Pritom savršeno prati istočnu crnomorsku obalu, prolazi Hersonom, antičkom grčkom kolonijom i povijesnom lukom na ušću Dnjepra, zatim našom Medvednicom, a na zapadu minuciozno dotiče najzapadniju točku Sardinije, rt znakovitog naziva, Falcone. Po Šipićevim istraživanjima, sve drugo osim Jadrana bile su spojnice i poveznice, Jadran je bio pravo središte svega geometrijsko-geografskog u sredozemnom prostoru. Dakle, od najistočnije točke Crnog mora u Potiju, do najzapadnije točke Sardinije, na rtu Sokola, raspon je poluluka koji položajno prati po hrbatu planinu imenovanu, neki kažu, upravo po mitskoj Medeji.
Po nekim već starijim znanstvenicima sve se odvija kod nas u karpatsko-jadranskom prostoru. Navodno u to doba, još postoje ostaci panonskog mora u vidu velikog jezera na istoku današnje Mađarske, a cijela priča je uvertira u Trojanske ratove, u kontroli velikih nalazišta zlata i srebra u Karpatima današnje Rumunjske. Upravo na tom tragu je i implementacija Argonautske kružnice. Grčka je mitomanija vrlo opasna ukoliko se ne provjerava egzaktnije metodom geometrije prostora. Histria ili Istros, grčka miletska kolonija iz 7. st. pr. Kr. južno od delte Dunava, na geografskoj je širini Malog Lošinja, a sama Delta na razini je geografske širine Trsata. Pa tko onda može kazati da Apolonije u 3. st. pr. Kr. ne zna gdje je ušće Dunava, smještajući ga u svom čuvenom epu baš u Jadran. Krivo smo učeni, kad je povijest u pitanju, pa bila ona i mitologizirana, moramo sve iz početka, dragi moji.

JOŠ JEDNA ISPOVIJED – ROTONDA HIDEGSÉG
Prvi Koljnofski književni susreti u Koljnofu (HU) održani su 9. 11. 2009. Sudionikom sam bio sve do 2016. i za to vrijeme upoznao i posjetio mnoga sela nastanjena hrvatskim pukom iz doba migrantskog vala prve polovice 16. stoljeća. Među njima bilo je i mjesto Hidegség ili hr. Vedešin. Prvo što su nam tada domaćini pod „peljanjem“ dr. Franje Pajrića, pokazali, bila je Rotonda, izvedena u romaničkom stilu, čiji prvi spomen datira u 1274. godinu. Predmnijeva se građena je u 12. st. a oslikana još uvijek dobro očuvanim freskama oko 1250-tih. Svojim položajem na brdu doista privlači pozornost i samom činjenicom da je ostala unutar kasnije dograđivanih slojeva današnjeg objekta posvećenog sv. Andriji. Brod crkve stoji u smjeru E – W, što znači da je oltarna apsida na istoku, a ulaz na sjeveru.

Hidegség ili Vedešin se nalazi na poziciji 47°37′ N i 16°44′ E. Na prvi pogled, ništa osobito, kao sve druge koordinate. Ali, onda počinje… nešto me kopka, želim provjeriti širi kontekst pozicije. I događa se doista nešto tajnovito, misteriozno. Njegova geografska dužina precizno je 1° W od meridijana Ošlja. U studiji „Vrijeme je za domaće zadaće“ pisao sam o Trilju. Baš na tom se meridijanu nalazi Trilj, odnosno, još preciznije, na 16°44′ E nalazi se brdo imena Bornovac ili Borinovac, koje se podiže nad njim s njegove istočne strane. Na sjevernom obronku brda je moja djedovina, obiteljski vinograd i kuća, a na zapadnom rubu obronka je nekropola (A. Milošević: Kasnosrednjovjekovna nekropola sa stećcima pod Borinovcem u Trilju). Od njenih 17 stećaka 16 ih ima orijentaciju SW-NE (Alcyone – Sterope), a tek jedan NW-SE (Elektra – Sterope). Sami grobovi u 45 slučajeva smješteni su na pravcu NW-SE s glavom položenom na jugozapadu (Alcyone). Na vrhu brda nalazio se ulomak rimske stele koji je očuvan u prelomljenom stanju gdje njegov donji dio prikazuje vrata „podzemnog svijeta“. Trilj je i nalazište vrijednog zlatnog nakita iz druge polovice 8. i prve polovice 9. st. (Arheološki muzej Split), najvjerojatnije vlasništvo žene nekog hrvatskog dostojanstvenika. Kolekciju čine jedanaest zlatnih nakitnih predmeta: prsten, tri para grozdolikih naušnica, dva okrugla dugmeta i niska od 24 perle, te, osobito zbog datacije, bitan zlatnik bizantskog cara Konstantina V. Kopronima (743. – 775.). Dakle, posjed moje obitelji, stotinjak metara udaljen od nekropole, koja katastarski pripada Vedrinama, i rotonda u Vedešinu, u dlaku su na istom meridijanu, i točno 1° zapadnije od Rotonde Ošlje. K tomu, pridodamo li i podatak da se sam Koljnof nalazi na meridijanu Sinja, onda ne mogu drugo kazati nego – toliko o „slučajnosti kao nadimku providnosti“.

Što se pak tiče geografske širine Vedešina, 47°37′ N, precizno je 4° N od Borinovca ili Trilja (43°37′ N). Pons Tiluri je bio već u 6. st. dodijeljen benediktincima odnosno samostanu u Monte Cassinu. Sjedište benediktinaca u mađarskoj Pannonhalmi je na 17°45′ E, dakle, 1° E od Vedešina, a za taj 1′ razlike vjerojatno samo poradi činjenice jer je to jedino brdo na užem području Pannonhalme. A na toj je geografskoj dužini i Rotonda Ošlje. Na 44º37′ N, točno 3° južnije od Vedešina, i 16º44′ E je pak bih brdo Ošljak. Sve to navodi na zaključak kako, poput romaničke crkve u Jaku (blog: Peti element), u gradnji rotonde u Vedešinu mora biti prisutan benediktinski rukopis. Jer, zanimljivo, benediktinski samostan Bakonybél u Mađarskoj daje sagraditi sv. Stjepan I. 1018. na geografskoj dužini 17°44′ E, a čuveni benediktinski samostan Tihany 1055. posvećen Svetoj Djevici i, što je osobit kuriozitet, mjesto pokopa samog kralja 1060. Tihany je na geografskoj širini 46º55′ N, čija paralela povezuje pozicije Taygete srednje kružnice rotonde Ošlje i najveće kružnice westwerka, budući su istog polumjera. Meridijan Tihanyja prolazi 9′ istočnije od Ošlja. Stoga se sve usmjerava na srednju kružnicu rotonde.

Izračun pozicije Vedešina na zemljovidu te implementirana matrica rotonde Ošlje pokazuje da se rotonda u Vedešinu nalazi (kao i pogansko kultno mjesto Haschendorf) na putanji srednje kružnice, koja opisuje upravo dubinu apside, ovdje na tlocrtu jako naglašene spram čistog kruga rotonde, koji bi tada mogao preuzeti ulogu nutarnje kružnice. Po uzoru na istočnu, jedinu izvedenu apsidu, preostalih 7 opisanih između dviju kružnica, nutarnje i srednje, to upravo i dokazuje. Tada se polumjer treće, vanjske kružnice mjeri na uglovima zaleđa zida istočne apside. Riječ je, dakle, o istom, ali različito apliciranom modelu rotonde.
Geografska širina Vedešina jako je zanimljiva jer je zapravo riječ o paraleli ujedno i sjevernoj tangenti argonautske kružnice koja povezuje Poti i Trsat, te prolazi najzapadnijom točkom Sardinije (NW), rtom Falcone, tj. rtom Sokola. U prethodnoj studiji imali smo prigodu vidjeti primjer kružnice sa središtem u Ošlju i polumjerom u Pannonhalmi čija je sjeverna tangenta upravo paralela tog benediktinskog sjedišta, zapadna pak meridijan je Polazišta primordijalne simetrale. Da se mi razumijemo, možda sve ovo ništa ne znači, ali meni zatvara moj sustav.
Ovaj bih esej spram moga podrijetla mogao nazvati slobodno i „od začeća do rođenja“. Ljudi moji, ako ste od samog početka pratili moje istraživanje, ako ste slijedili moj put, morali ste već shvatiti da mi nismo gospodari svoje sudbine, da u naše ime odlučuje netko treći, naša podsvijest, naš DNK, ili nešto sasvim nepoznato. Nisu mi samo jedared kazali: – Vi se samo prisjećate! Što? Htjedoše kazati, to ste bili u prošlom životu, mjerač, graditelj, arhitekt… ali, kako, kad je to znanost, kad sam dao prisegu znanosti? Kako joj objasniti da sam „slučajno“ dobio poziv za neko tamo nepoznato „selo“, a onda nakon 7 godina opet „slučajno“ ustanovio da je to selo na meridijanu moga rodnog Sinja? Kako toj znanosti objasniti da su ti prvi književni susreti objavljeni i popraćeni fotografijom snimljenoj baš u Rotondi u Vedešinu. A Vedešin je, sad to otkrivam nakon 8 godina, na meridijanu moga obiteljskog posjeda pod Borinovcem, pa i mojih Vedrina, staništa Šipića. O svemu drugom mogli ste čitati u ranijim radovima. Rimski bivium je bio na istočnoj obali Pons Tilurija. Kad je Rimljanin ili kasnije benediktinac silazio s mosta na istočnu obalu Cetine, morao je nagaziti moje stope, proći kroz moju sobu; kad me majka rađala, Gospa Sinjska je morala čuti, toliko smo bili blizu. Ne znam, možda su u pravu i oni što kazaše – Duh sveti je sišao na tebe! Ako je i tako, on zna da sam samo otvoren znanstven.

I to tako ide sa našim Igorom. Uvijek ima nešto u džepu, ča se upravo poklapa sa našim putom, sa našim pravcima i smjerovima.
Igor Šipić je ustanovio i ponovo otkrio Matricu, koja je u davnim vremenima bila uspostavljena pomoću Plejada, zviježđa, koje se je vidilo sa dosta točaka zemlje i bilo je relativno stabilno. Plejade su za orijentir u svojem vremenskom i prostornom kordinatnom sustavu hasnovali i Vučedolci, ča je izvrsno detektirao profesor Durman.
Znači uspostavom linijskog sustava prenošenja informacija, na ključnim križanjima nastaju poslije i važna naselja, da bi se u posljednjih par tisuća godina gubio trag pravog smisla linija. To je bio internet toga doba pokretan sa svjetlosnim zrakama, kako i mi danas baratamo sa optičkim kablovima. Izraz varoš kod nas upravo potvrđuje tu funkciju.
Došavši na našem virtualnom putu, ali i stvarnim putanjem dolazimo u Grobnišćinu. Kraj je to iznad Rijeke, kojim dominira prastari grad Grobnik. Sa svojom Čakavskom katedrom Grobnik upravo sa sjedištem tu u kaštelu imamo vrlo dobre odnose, a ona se bavi i ozbiljnim povijesnim istraživanjima glede važnosti toga mjesta. Tu su naselja sa simboličkim imenima Ča-vle, Jel-enje, M-ar-tin Selo, itd.
Uz ovo višeljetno poznastvo smo se upoznali s ovimi ljudi, s njihovom prošlošću. Svako ljeto kada idemo na Riječki karneval se najdemo skupa i dogovaramo, ča ćemo skupa načinjit to ljeto.
S osnovnom školom iz Čavla nam je imala naša škola suradnju, ka je nažalost pak prekinuta. Za svaku ovakvu prekinutu vezu nam je žao, aš ti kontakti nosu u sebi ča vridnoga.
Iz grobničkog kraja idemo dalje u Gorski Kotar, ki nam je nažalost, otkada je autocesta gotova samo jedna kratka epizoda na putu, a imalo bi se ča viditi. Tako ćemo mi ishasnovati priliku i viditi Delnice i Vrbovsko. Ovi varošići ležu na stari cesta, po ki su se i naši furmani iz Gradišća vozili do Rijeke. Prekrasni krajolik i govor ovih ljudi su nas vsenek veselili. KUD iz Delnica je bio kod nas u Šopronu i mi kod njih, kada smo putovali za Istru. Za našu teoriju o riječi ča i bar dojde potvrda u imenu mjesta Ča-bar!
U povijesti Delnica u 17. stoljeću spominje se visokoplemićko organiziranje i teror nimških i austrijskih vojakov pod vodstvom Herbensteina. Trgovački putevi Karolina i Lujzijana lijepo su obrađeni u turistički ponuda ovoga kraj. Iz gorskog Kotara polako dolazimo u Karlovac i dalje na staroj cesti do Draganića. No prije moramo spomenuti Ozalj i Vivodinu, kea mjesta ćemo isto posjetiti. Opet jedan Frankopansko-Zrinski grad sa bogatom prošlošću iznad rijeke Kupe. Ozaljski krug je opće poznati pojam i jedna mogućnost, ka se ipak nij mogla ostvariti. U Ozlju je boravio i grof Nikola Bethlen, kratko po pogibiji (atentatu) Nikole Zrinskog VII. pokraj Čakovca u Kuršanečkom lugu. U Vivodini moramo spomenuti vinorodni kraj i naticanje vina, kade se već puta pojavilo i koljnofsko črljeno Atile Pajrić.
Vrlo smo blizu i dolini kardinala.
Draganić nam je sljedeća štacija. Narodna nošnja i razni nakiti s etno motivi su posebno za spomenuti. Na drugoj strani Kupe ne daleko je već prostrano područaje nekadašnjeg velikog vlastelinstva i utvrde Stenjičnjak. Ovde je i ogromni lokalitet Gradišće.
Iz Draganića idemo dalje za Zaprešić, ki je poznat po Josipu Jelačiću, hrvatskom banu, a i kao partner u sklopu prijatelji i općine i gradovi Kaštela-Kiseljak-Zaprešić- Koljnof. Iz Zaprešića nas vodi put u Šenkovec. Oni su pobratimljeni s našimi Bizonjci. Ovde moramo spomenuti Ivana Perkovca, o kom je objavljena i knjiga. Marija Gorica u blizini je staro hodočasno mjesto, ko je starije od Marije Bistrice. Ovde stanuje u Vukovoj Gorici naš prijatelj Nenad Piskač. Stara Preša OPG je romantično mjesto, kade ćemo počinuti i odmoriti se za drugi dan.
Aš drugi je dan opet pun dobrih stvari. Idemo u Krapinu. Ovdej moramo spomenuti Gaja, ki je ovde rođen, pračovjeka, kojeg je identificirao zagrebački profesor Kramberger. Novi i moderni muzej je vizionarski osmislio antropolog Jakovčič, s kojim smo se upoznali zahvaljuljući p. Don Stipi Mlikotiću. U Krapini je živio i Ivaniš Korvin sa svojom ženom iz roda Frankopan i djecom. No kada je umro, sudbina žene i djece se dramatično promijenila.
Za Krapinom dolazimo u Lepoglavu, kod pavlina. Pavlini su nam bili blizu na moru, aš je blizu Crikvenice bio kloštar bijelih fratara, jedinog reda s naših prostora, koji su prepoznali talent kod najvećeg minijaturiste Julije Klovića, velikog predkipa i samog El Greca.
Lepoglava je poznata po čipki, po crikvi i kompleksu kloštra, koji je najveći takav u Hrvatskoj. Ovde je bila za vrime komunizma kaznionica. Čuda su svega načinili ti bijeli fratri za ovaj kraj. Oni su bili i podučavatelji, pa je ukidanje redova za vrime Josipa II. bio veliki udarac za hrvatsko školstvo. Veli se da su i zagorske purice plod njihovog rada. U crikvi je pokopan Ivaniš Korvin i sin mu. Put nas vodi prik Ivanca, kade su legendarni vitezovi Ivanovci imali jaku utvrdu. Pred večer ćemo već biti u Novom Marofu. Ovde ćemo se upoznati s naivnom umjetnošću Ivana Rabuzina. Skupni nastup s domaći folkloraši će ostaviti lipe spominke na taj mali gradić, s kim već duže surađujemo u okviru Leader programa.
Došli smo u nizinski kraj Hrvatske u sliv rijeke Drave i Mure. Ovde ćemo se već priključiti na naš meridijan, jer je Prelog već na njemu. Ova naselja imaju i svoja ugarska imena. Lipo Međimurje Turki nikada nisu znali zauzeti. Poučni je to primjer, kako gustoća stanovništva, vodenasti i močvarasti kraj zna biti isto tako veliki problem za osvajače, ako se ima nekoga, ki finansira i zamišlja obranu. To su bili Zrinski. Na ugarskoj strani Mure ćemo posjetiti ostatke utvrde Novi Zrin. Muru kanimo preploviti na splavi. Ufamo se da će nam i to krotat.

Kako je božja providnost nepredvidiva za naše ljude pokazalo se i ovoga puta. Još pri organiziranju putovanja me kontaktirala predstojnica kulturnog centrasu Serdahelu, da je problem s našim dolaskom u četvrtak, jer je onda državno hrvatsko shodišće u Zalakomárom. Niš zato idemo na shodišće s našom ekipom. Ovako ćedu barem i drugi Hrvati iz svih krajev Ugarske doznat za naše putovanje, ko će dojt prije lil kašnje i u njeve kraje.
Kada smo već kod naših Hrvata Kajkavaca kre Mure, pogledati ćemo i Obrazovno-Kulturni Centar Stipan Blažetin u Serdahelju. Rič Ser ili na ugarskom szer je sastavnica u jako čuda izrazi. Ono ima značenje kao stožena, centralna točka, nešto u sredini. Pa i hrvatski izraz sredina ima to komponentu u sebi kako i ser-ce.
Iz zalske Županije ćemo se prik noći s našom karavanom prevesti u Jursko-Mošonsko-Šopronsku županiju, točnije u Koljnof. Na putu ćemo projt uz kružnu crikvu rotundu u Nádasd-u ponovno na meridijanu Sinja i Koljnofa. S naše live strane ćemo bit blizu Jak-u. U Samboteli ćemo se prisjetiti sv. Kvirina, velikog kršćasnkog mučenika Panonije, ki je bio biškup u Sisku i koljnofskog svećenika-mučenika Ivana Blazovića, ki je pokopan u crikvi sv. Kvirina.
Još su nam ostala 3 dana od deset, koliko dugo dura ovo naše putovanje.
Petak je. Ov dan kanimo izhasnovati za posjetu jednom velikom gradu, ki je danas ruševina, ali je nekada bio važan grad i posjeti dvaju sela Bajngrobu i Kalištrofu. Landsee ili Lanžer je impozantna utvrda, a u sridnjem vijeku je bila najveća na ovi prostori. Za dva naša hrvatska sela, kade su Hrvati nažalost već u manjini, kot i u sve već nekad čistih hrvatskih sel, je interesantno, da imaju poseban dijalekt. O toponimiji cijeloga kraja ćemo održati sudionikom putovanja na licu mjesta malo predavanje. Ovde na ovom lipom kraju kanimo vani pojisti naš objed.
Otpodne nas čeka Šopron. Projt kroz grad, ki je najstariji u današnjoj Ugarskoj s europskim kontinuitetom (tj. bez turskog osvajanja) i još stoji na noga. Kroz njega upravo po sredini pelja stara cesta Europe (u 19. stoljeću nazvana jantarskom), je poseban doživljalj. Spomenut ćemo poveznice i odigrati malu scenu iz povijesti kravate na Glavnom trgu. Pred večer ćemo dojt u Koljnof i družiti se do jutra.
Jur dva dana smo gosti Etnomemorijalnog i Informacijskog Centra Gradišćanskih Hrvata u Koljnofu zvanog „KUME“. Centar ima omladinski smještajni kapacitet i idealan je za izlete u cijeli naš nekadašnji zapadnougraski kraj. Odavde je sve zaistinu blizu. Beč, Željezno, Bečko Novo Mjesto, Nežidersko jezero i okolica kao nacionalni park na granici dva orsaga.
Nažalost nećemo imati vrimena pogledati poučne staze Centra, ali smo ih hvala Bogu prošli prilikom naših prijašnjih susretov pripreme.
Subota je rezervirana za put u Bratislavu i Devin. Do Devina ćemo viditi isto čuda novoga. Fertőd i lipi ljetni Dvorac Eszterhazy. Svetice, Neusiedl (Nežider) s utvrdom, Bruck an der Leitha, Rohrau rodno mjesto Haydna, Carnuntum veliki rimski logor. Devin je posebno mjesto. Kade se rijeka Morava uliva u Dunaj diže se na skali veliki grad, čuvar zapadnih vrat nekadašnje Ugarske.
Onda na Hrvatski dan u Bratislavu. ovde je vsenek veselo i interesantno. Imat ćemo prilike susresti se s prijatelji iz Čunova, Jandrofa, gosti iz Hrvatske iz Lipovljana, pa i drugih. Na štandi ćemo pogledati vrhunske etno nakite Zadruge Etnoraj ogrlice, čije su se članice pripremale s velikim iznenađenjem za ovu priliku. Uglavnom nanovič veliki doživljalji. Utvrda u današnjem glavnom gradu Slovačke je na 80 m visokom brigu, a crikva Sv. Martina, kade su se krunili ugarski kralji, ima toranj isto 80 m visok. Požun se razvija s veliki koraki, a naši Hrvati u okolici se dobro snalazu u toj situaciji.
Poslidnji dan nedilja nam nuđa isto delicije. Projt u Češku do Brna prik Dolnih Vestonic je prelipi doživljalj. Najstarija Venera Europe, oko 29.000 godina, se je našla na „našem“ meridijanu na kojem smo već manje-više od Preloga (Perlak), a to je već od 300 km, pa na jug do Sinja i Vidove Gore na Braču, najviše točke otoka i čitavog Jadrana. U Brnu leži u sarkofagu naš poznati barun Franjo Trenk, a katedrala Brna uz druge prelipe zgrade, ki su spomeniki kulture je fascinantno zdanje.
No putovanje se još ni završilo. Blizu smo finalu. Moramo, ali opet najzad u Slovačku. Mokry Háj će nam biti završna točka i to s namjerom. Naše će se putovanje ovog puta završiti ovde na sjeverozapadu Slovačke u mjestu Mokry Háj, koje se na mađarskom zove Horvátberek. Berek bi u prijevodu bio vodenasti, močvarasti kraj. Ovo je najsjevernija točka selidbenog vala iz 16. stoljeća, do kuda su dospili Hrvati. Oni su se već 100 ljet asimilirali, ali imena, nošnja I toponimija nam još govoru o jednom drugom vrimenu. Skalica (mađ. Szakolca) je prekrasni mali grad u susjedstvu s velikom poviješću. Ovdašnja kalvarija je najpozatija u cijeloj Slovačkoj. Još stoju stare zidine grada i rotunda svetoga Jurja. Gradske slobode im je podaril sam kralj Ludovik Veliki.
Ča reć na kraju? Opet jedna zgusnuta priča u vrimenu i prostoru. Preveć interesantnosti, koje se savršeno uklapaju u novu shemu naše nove vremensko-prostorno-povijesno-jezične realnosti.
Od mora Jadranskoga do srca Europe tako rekuć tribat će nam deset dana. Bit će nam jasniji razmjer seljenja naših pretkov od kraja 15. do kraja 16. stoljeća. Ali ćemo ponoviti neke osnovne postulate naše povijesne zbilje. Počet ćemo naše putovanje iz Bakra, mjesta, koje ni tako daleko od Novog Vinodolskog, kamo su morali bižati i skloniti se biskupi Modruški, ki su se već i u Modruš morali povući s Udbine. Velebna katedrala sv. Jakova na Udbini neka bude opomena i znak naše sudbine. A u imenu Jakoba ili Jakova (mađ. Jakab) imamo I ključnu rič jak, obrnuto kaj.
Kada ćemo krenuti na naš put iz nekadašnje Vinodolske Knežije, čiji zakonik, sastavljen po običajnom pravu ovoga kraja, koji je regulirao međuljudske odnose vrlo efikasno i postao uzorom ustavima velikih naroda na zapadu. Ne smijemo zaboraviti da nas ime obvezuje. Vinodol obrnuto (uz analogiju R-N) znači > révlátó, što bi moglo značiti: onaj koji vidi pristanište, ali i vidioc u trans stanju, u uzvišenom stanju. A sama riječ knez, knes (R-N), kser, on je središte, on je sredina ali i ks,sk = x/b ber, bar. Ono ča u jednoj varijanti znači Xerxes će biti u drugom čitanju Serin (Zrin). To je ta magija, koju mi danas ne želimo prepoznati, a bode nas u oči. U izrazu Vinodolska knežija je zgusnuto značenje i vida, vidovitosti i duhovnost, i funkcija i osnovni postulati preživljavanja, odnosno razumijevanje cirkularnog toka vode u prirodi i veliko znanje o plinovima. To se zove znanje naših predaka. A mi se sada razmislimo, kade smo i ča smo mi danas.

More bit da bi morali i zaštiti putovanje kao brend.
Franjo Pajrić